Nedavno iskoristih 76 godina stari foto aparat kao modni detalj. A kad je već bio uz mene, pa što ne bih napravio nekoliko fotografija. Sam proces fotografiranja kod Balde Jubilette iz 1938. nije tako jednostavan kao s današnjim fotićima, mobitelima, tabletima... Jer ne postoji nikakav mjerni uređaj koji bi mogao koristiti za automatizaciju i poboljšanje kvalitete fotografije.
Unatoč tome aparat funkcionira dobro, a u pravilu bi se mogao koristiti za portretiranje, kod kojeg se ne traži brzo reagiranje. Ovdje, u slučaju fotografiranja jednog ne tako običnog vjenčanja, pokazao se malo nespretan, te su i neke fotke malo nejasne. 4. dio Povratak Produženje boravka u Dubrovniku riješen vožnjom brodom do Splita. Preko Benkovca, Obrovca i Plitvica. Kako bi četverodnevni boravak u Dubrovniku bio ostvaren morali smo povratak započeti brodom. Nakon burne oproštajne večeri uz litru domaćeg vina iz 1972. koju je Luka ovlaš donio iz kuhinje ne znajući da su je donijeli gosti koji su došli njegovim roditeljima i 4 sata spavanja uz zvuke bassa s obližnjeg otoka, krenusmo put luke gdje nas je čekao brod. Polazak je kasnio zbog talijanskih turista koji su se zadržali na carini, jer brod je došao iz Pescare. Ukrcali smo se i zauzeli mjesto na palubi. Nakon nekog vremena dokopali smo se i ležalji za palubu, a potom smo saznali i da se njihovo korištenje plaća. Na to nam je ukazao ljubazni zaposlenik broda počevši razgovor na engleskom jeziku (?). Putovanje do Splita, gdje smo imali sići, trajalo je 11 sati, a brod je pristajao tri puta. Na palubi je bilo vrlo živo. Ljudi su bili oduševljeni prizorima koji su se pružali. Zapuhao je i vjetar, noseći sitne kapi mora. U predvečerje stigosmo u Split. Morali smo požuriti kako bi prije mraka stigli u Trogir i sastali se s Krešom. Dočekao nas je na autobusnom kolodvoru. Trebali smo ga pratiti do doma, ali smo se izgubili u uličicama. Već na rubu živčanog sloma uspjeli smo se ponovo sastati i napokon stići na odredište. Odmah smo navalili na večeru, jer cijeli dan nismo ništa jeli. Iako nam odmor i nije bio toliko potreban, u Trogiru smo ostali dva dana. Slijedeća etapa bila je do Šibenika, preko već nam znane Grebaštice, u kojoj smo večerali u društvu starog znanca koji nas je posluživao i prije deset dana. U večernjim satima dokopali smo se Krešimirova grada. Robijev stari cimer došao je po nas u centar, a zatim smo svi zajedno otišli dva-tri kilometra izvan grada, gdje je Huncut (cimer je navijač Šibenika) imao kuću. Uz laganu bevandu popričali smo do kasno u noć. Ujutro je uslijedila šetnja Šibenikom, kava, a onda polagani odlazak prema Obrovcu, gdje smo namjeravali provesti slijedeću noć. Cesta preko Stankovaca do Benkovca je lagana za vožnju, ali vrlo pusta. Benkovac je jedino veće mjesto, pa smo tamo organizirali objed i relaksaciju uz kavu. Nastavak puta vodi pomalo brdovitim krajem, koji završava spustom na Karinsko more. Naravno da smo i u trećem moru našeg putovanja morali osvježiti tijela uzavrela od dugog puta pustom unutrašnjošću. Zalazeće sunce obasjalo nas je kada smo već ugledali kanjon Zrmanje i Obrovac. Spustivši se u mjesto valjalo je naći konačište. Najbolje mjesto za nalaženje odgovora je trgovina. I naravno, vlasnikova žena iznajmljuje sobe. Prijeko potrebno tuširanje, ugodno noćenje i doručak (u društvu rotvajlera Maze) koštalo nas je svakog 75 kuna. No, bili smo potpuno odmorni za uspon na Velebit, pa smo ga i savladali bez problema. Odmor smo napravili u Gračacu, gdje smo popili samo kavu. Naravno prema karti postoje neka mjesta između Gračaca i Udbine. No izuzetno teška etapa gdje nas je vjetar šibao u prsa i usporavao vožnju pretvorila se u moru. Uspostavilo se da su označena mjesta svedena na po dvije spaljene kuće. Već iscrpljeni dokopasmo se udbine čiji se centar nalazi na vrhu brda, a time i već sanjana trgovina. Nakupovasmo svakojakih «gluposti», i u miru polurazrušenog mjesta ručali. Odmor nije trajao dugo jer nas je potjerala lagana kiša, pa smo tako ubrzo prošli i Krbavskim poljem. Prošli smo i Korenicu, a cilj nam je bio Grabovac sa svojim auto-kampom. Cesta kroz Plitvice ima silaznu putanju, pa smo s tim olakšanjem na vrijeme stigli do odredišta. Dan nas je dijelio od konačnog završetka ove avanture. Jutro je osvanulo hladno i pomalo kišovito. Složivši stvari na bicikle htjeli smo krenuti, no zaustavio nas je susret s prijateljima koji su krenuli na more. Nisu mogli odoljeti a da ne isprobaju voziti naše bicikle. Gledajući ih sa strane mogli smo se jedino smijati. Ubrzo smo opet bili za upravljačem vozeći prema Slunju. Za kratkog odmora u tom gradiću uz Koranu sunce je razbilo oblake i osvjetlilo ljepotu dana. Do doma smo imali još 50-ak kilometara stoga nam se nije žurilo. Tako smo lagano krenuli iz grada prelazeći most na Korani. Tada se prvi put u ovih 18 dana putovanja dogodio kvar na biciklu. Robiju je pukla guma. Unutarnju smo imali rezervnu, no bila je oštećena i vanjska. Vratio sam se u centar kako bi kupio vanjsku gumu u slunjskoj robnoj kući. Ubrzo me snašlo neugodno iznenađenje. Tamo nisu imali vanjskih guma za brdske bicikle! Ljut i nesrvozan vraćao sam se, gunđajući nešto u sebi. Onda mi je odjednom pala genijalna ideja na pamet. Tako sam u obližnjoj trgovini kupio izolir traku. Omotali smo je oko puknute vanjske gume, po uzoru na patente Grunfa iz stripa Alan Ford. Zadnjih 50 kilometara vozili smo polakše, tako da je guma izdržala. U poslijepodnevnim satima toga petka ušli smo u Karlovac. Putovanje je bilo završeno, a slijedio je samo prolog. Točeno pivo u «Gradskoj straži», a potom kava u «Goldu».
3. dio Unutar Dubrovačkih zidina Preko Splita do granice s BiH, odmor u Neumu. Vožnja trajektom na Pelješac. Opet do Ploča, pa do zidina Dubrovnika. Jutro je bilo prilično svježe, zbog bure koja je puhala prošle noći. Kava nas je dovela svijesti. Glavobolji nije bilo traga, što je prodavač vina i napomenuo. Tako smo mogli komotno nastaviti putovanje. Pošto je dionica do Splita bila kratka, imali smo vremena za kupanje, a u Trogiru smo se planirali duže zadržati i posjetiti Krešu. Do Primoštena je vodila prilično loša cesta, pa smo lagano vozili. Stigavši, valjalo je nešto i prezalogajiti. Najbolje mjesto za doručak je market. Zastavši ispred jedinog većeg marketa u mjestu prišla su nam dva mladića upitavši: -Ej bojs ver ju kam from? -From Karlovac.- odgovori Robi. -Aaa, pa vi ste naši- reče mladić i počesmo razgovor. Na hrvatskom. Zanimale su ih mnoge pojedinosti s prevaljenog puta, a nama je godilo pričati o tome, i uživati u njegovom oduševljenju pričom. Završivši gablec u društvu dvojice Primoštenaca, valjalo se okupati u moru. Bilo je jednostavno fantastično i godilo nam je. Nakon odmora uspješno smo uspostavili vezu s Krešom u Trogiru. Mjesto nalazka bit će trogirska plaža, gdje ćemo se kratko zadržati na putu za Split. Odvozivši pravim dalmatinskim krajolikom ubrzo smo se našli na dotičnoj plaži. Unatoč bauljanju Krešu nismo uspjeli naći, jer je na plaži boravilo milijun ljudi. Tako završismo na piću, okupasmo se, i požderasmo pizzu u «Mirkecu». Najprometnijom cestom na Jadranu jurili smo put Splita, dok je nervoza sve više rasla. Jer već se smračivalo, a ništa nismo dogovorili za smještaj. Na ulasku u grad Robi se čuo s Đulijanom, atletičarem. Pozvao nas je u svoj skromni dom. Imali smo vremena za predah na rivi, nakon čega je uslijedila noćna vožnja do konačišta. Đulijano je bio vrlo gostoljubiv. Ostavio nam je vlastiti stan na raspolaganje, a on je otišao prenoćiti kod roditelja. Te noći kiša se ispljuštala kao da nikad u životu nije padala uz munje i gromove koji su parali noćno nebo Splita. Sreća da nismo morali podizati šator. Ujutro nam je Đulijano pokazao dio Splita, jer više vremena nismo imali. Čekao nas je put s jednim neizvjesnim konačištem. Lagana cesta vodi nas do Omiša. Prekrasan gradić podno Mosora, a na ušću Cetine u more. Tu smo se izvalili na pješčanoj plaži i uz «Pipi», piće iz djetinjstva (sjećate li se reklame?), uživali u suncu i moru. Kako vrijeme protječe i mi smo morali krenuti dalje. Makarska nas je dočekala okupana zalazećim suncem, što nam je poboljšalo ugođaj večere. Za stolom smo razmotrili kartu i zaključili kao je najbliži kamp u Podgori. Tih deset kilometara brzo smo odvozili. Stigavši mrak je već zamijenio dan, tako da smo bili prisiljeni ostati. Kamp koji nismo mogli naći i za koji smo upitali više ne postoji. No, na tome mjestu zapravo ništa ne postoji, osim što je u blizini groblje. Što nam je drugo preostalo nego razapeti šator i tako ponovo otvoriti kamp. Noć je bila teška. Vjetar koji je puhao i svako malo tresao šator prijeteći da ga odnese čuo se još na obroncima Biokova kako se strovaljuje prema moru. Naravno, kamenje pometano po šatoru izdržalo je nalete bure, tako da smo se probudili na istom mjestu na kojem smo zanoćili. Uzbuđenje je poraslo jer su ostale još samo dvije etape do konačnog odredišta – Dubrovnika. Na samom izlazu iz Podgore uobičajena kava i svježe dnevne novine otimlju nas sanjivosti i svježi jurnusmo ka luci Ploče. Po planu tamo smo se trebali ukrcati na trajekt za Trpanj. Put nas je vodio prekrasnim krajolikom i opjevanim mjestima, Drivenik i «Stari ribar», Zaostrog i «Pišonja i Žuga». Vožnja je tekla po planu i vrlo lagano s pogledom na Brač, Hvar i Pelješac. U popodnevnim satima stigli smo i do Ploča, kupili kartu i u miru sačekali trajekt. Galija je ubrzo i zaplovila put Trpnja, gdje nas je čekao Antonije. Vjetar je nanosio sol s mora na palubu, i činio putovanje dokoličarski ugodnim. Dvadesetak minuta po isplovljavanju ukazalo se simpatično mjesto Trpanj. Antonije je stari prijatelj s faksa, pa iako sada živi u Karlovcu često odlazi u rodni Trpanj. Ugostio nas je dvije noći i pokazao znamenitosti mjesta. Simpatične plaže, jogging stazu, mjesta za izlaske (i ona koja će to postati kada se otvore). Moram priznati da je i Trpanjsko groblje vrlo dojmljivo, smjestivši se oko crkve na vrhu brda ponad mjesta.
Potpuno odmoreni probudismo se vrlo rano, dok je mjesto još spavalo, i u miru izlazećeg sunca sačekasmo trajek. Opet smo putovali u Ploče. Bili smo uzbuđeni jer nas je još samo stotinjak kilometara dijelilo od drevnih zidina grada podno Srđa. Od Ploča cesta nas je vodila preko Neretvine delte. Zastavši u Opuzenu htjedosmo se okupati, no upozoriše nas da je voda jako zagađena i nije za kupanje. Približavali smo se tzv. mekoj granici, gdje nas granični policajci ne bi niti zaustavili, da sami nismo stali. Tako su se samo zanimali odakle vozimo, koliko dugo i do kuda. Neum smo shvatili kao turističko mjesto susjedne države, pa smo ispisali nekoliko atraktivnih razglednica. Uslijedio je pomalo nezanimljiv dio puta, jer je kraj siromašan naseljima. Odmor smo upriličili u Slanom, u kojem se nema što ni vidjeti. Nastavak vožnje uz Koločepski kanal pružio je zadovoljstvo, koje rijetko tko može ovako doživjeti. Nakon dest dana od polaska iz Karlovca, na toj smo cesti napokon ugledali Dubrovnik. Potpuno opušteni lagano smo klizili znajući da je plan ispunjen. Ploča s natpisom grada postavljena je petnaestak kilometara od stare jezgre. Tu je uslijedilo trijumfalno fotografiranje i dogovor s Lukom domaćinom iz Plata. Cestom smo obišli zaljev, i približili se jezgri. Neznavši za daljnji put priđemo starijem čovjeku da nas uputi. Ali on je jednostavno ponudio sobu za prenoćište. Ponovo upitasmo za put ka zidinama, misleći da nas nije dobro čuo. No stari je bio uporan i ponudio smještaj, negovu cijenu i šta sve ide uz to. Tako smo se morali sami snaći da dođemo u zidine, točno u trenutku kada su se počela paliti svjetla ulične rasvjete. Uslijedilo je javljanje doma, i najbližim prijateljima, umivanje na Onofrijevoj česmi, šetnja Stradunom. Uto je stigao i Luka. Ovakav uspjeh morali smo proslaviti. No, ne poznavajući cijene bili smo «oderani». Nakon tri pive uslijedio je noćni prolog do Plata, petnaestak kilometara od Dubrovnika. Čudno je bilo voziti u potpunom mraku, jedva prateći bijelu liniju na cesti. No stigli smo, odvukli bicikle po nekim stepenicama, po šljunčanoj plaži, po kamenim gromadama, pa sve do mlinice u kojom smo imali noćiti četiri noći. U četiri dana smo imali dovoljno vremena za obilazak najpoznatijih dubrovačkih građevina, a kako su tijeku bile Dubrovače ljetne igre, vidjeli smo i dio toga programa, a i koncerti nisu izostali. 2. dio Preko Maslenice Nakon što smo došli do mora, dalje se sve činilo prilično jednostavno. Red vožnje, red kupanja. Laganim tempom prema krajnjem jugu. Sunce je bilo visoko, ali zbog stijene iznad kampa nama je tek svanulo. Lagano ustavši raspremili smo šator uz komentare poluprospavane noći zbog Čeha. Obližnji kiosk nudio je jutarnju kavu pristojnog okusa nakon koje smo napustili kamp. Zahvaljujući andolima i pivi nismo osjećali nikakvu upalu mišića, a i kamp nismo platili pošto nas nitko ništa nije pitao. Put je bio iznimno dosadan, jer prolazi uglavnom kroz nenaseljeno područje, a po kvaliteti bi se prije reklo da vozimo seoskim putem nego magistralom. U rijetkim naseljima nismo bili jer se ona nalaze uz more, a cesta vodi stotinu metara iznad. Vozivši malo bržim tempom u ranim popodnevnim satima približismo se Ribarici. Tu su počele muke, jer od tisuću odvojaka sa magistrale svaki je vodio u jednu od Ribarica. Nakon sata traženja napokon smo pronašli kuću u kojoj je boravila Karlovčanka Mica s prijateljicom. Tu smo napravili stanku, pokušali dobiti smještaj do slijedećeg dana, no samo smo se okupali na plaži s pogledom na otok Pag, te nastavili svoje putovanje ostavljajući Micu i Ivu u praznoj vili. Večerasmo u obližnjem Karlobagu sočne punjene lignje koje smo zalili pivom, što nam je dalo snagu za slijedećih 30 km do kampa Tribanj. Vožnja uz samo more, njegov izraziti miris i zalazeće sunce tjerali su nas nadprosječnom brzinom prema konačištu. U sami smiraj dana stigosmo u kamp i podigosmo šator. Odlučismo još mali dio vremena utrošiti na pivo. Tek toliko da lakše zaspimo, a i andole, protiv upale mišića, trebalo je nečim zaliti. Mirna noć u potpunosti nas je odmorila, pa smo odmah po izlasku sunca, onako natašte, krenuli ususret Starigradu do kojeg ima 20 km. U ovom mjestašcu valjalo je napuniti želudac. Ako ničin drugim, ono mlijekom i čajnom kobasicom (!). Nakon čega je uslijedila kasnojutarnja kava, koja je bila psihička priprema za uspon na Maslenicu. Sunce još nije jako pržilo, a nije bilo niti vjetra. Sasvim lagano klizili smo prema mostu, tom vrhunskom djelu, koje se zatvara svako malo zbog vjetra. No pogled koji se pružao s mosta bio je veličanstveno ispunjen Jadranom i Južnim Velebitom. Takav prizor se ne propušta zabilježiti na filmu. Spustivši se u Posedarje odmorili smo kupajući se u Novigradskom moru i uživajući kao pravi turisti-dokoličari. Nastavak putovanja bio je iscrpljujuć. Tekao je zadarskim zaleđem, gdje je sunce nemilosrdno pržilo, a nismo se mogli nigdje osvježiti. Tako smo jedva dočekali ulazak u Zadar, gdje nas je dočekao Veić. Na objed i lagani obilazak Zadra nismo utrošili puno vremena jer je sunce zalazilo, a nas je čekao put do Filip-Jakova. Cesta je bila fantastična, pa smo jurili oko 35 km/h. Pri toj brzini naletio sam na rupu koja se stvorila niodkuda, pa je pri poskoku bicikla bisaga uletjela u kotač i blokirala ga. Uz vrisak gume bicikl je stao. Ništa se strašno nije dogodilo, samo je kotač malo izašao iz centra. Mogli smo nastaviti put. U Filip-Jakovu nas je dočekao Nino, koji nam je ponudio smještaj za slijedeće dvije noći. Dan odmora od vožnje, kupanje, večernji izlasci s ekipom, koncert i fina kuhinja potpuna su relaksacija nakon prašnjave ceste. Zahvalivši na gostoljubivosti nastavili smo putovanje prema Šibeniku. Poluprozirni oblaci ublažavali su jačinu sunčevih zraka. Ubrzo ostavljajući Pirovac za sobom uslijedio je susret s jednim biciklistom na otvorenoj cesti. Tempo smo naglo ubrzali i nadmoćno smo ga prešli uz prijazan pozdrav. Djelovalo je čudesno, jer ritam kojim smo krenuli nije se mijenjao. Maštali smo o dolasku u Dubrovnik, jer smo sada bili potpuno sigurni da ćemo tamo stići po planu. Roditelji su još uvijek sumnjali u uspjeh, dok su prijatelji pravodobno obavješćivani brzojavima nestrpljivo čekali onaj iz Dubrovnika. Ubrzo nam se ukazao Krešimirov grad. Tamo sam htjeo popraviti kotač, pa smo upitali za servis bicikla. Mladić koji se ponudio pomoći bio je na motoru. Uslijedila je iscrpljujuća jurnjava Šibenikom. Nakon nekog vremena stigli smo pred zatvoreni servis. «Otvara se sutra» pisalo je na vratima. Dakle, ništa od popravka.
Robijev prijatelj nije bio doma, pa smo produžili putovanje do prvog kampa. U predvečerje stigosmo u Grebašticu. U lokalnoj birtiji upitasmo za kamp. Dobro upućeni pronašli smo ga od prve. Privatni kamp. Gazda je bio vrlo ljubazan te je, kad je saznao da odmah ujutro odlazimo, ponudio besplatno svoje dvorište (kamp). Veseli tom njegovom odlukom otiđosmo po vino i vodu, da se malo opustimo, jer smo prešli već polovicu ukupnog puta. Ubrzo smo se opustili, a vina je nestalo. Tako smo upoznali lokalnu mlađariju i Antonija, koji nas je dodatno počastio iz svog podruma i opuštao se s nama. 1. dio Od Karlovca do Senja Te 1997. godine krenuli smo put Senja u želji da stignemo do Dubrovnika. Pred nama je bilo oko 640 km ceste, a prvi cilj bio je doći do mora već prvog dana. Na Švarču smo se uspjeli bez problema, ali more je bilo daleko. Unatoč težini stvari koja je prelazila 15 kg, išlo je glatko. Tako smo ubrzo iza sebe ostavili Dugu Resu i Belaviće. A onda je počela kiša. Ušavši u Generalski Stol odlučismo zastati u birtiji dok se ne smiri. Osim nas tu je svratio i Zagrepčan. On je krenuo motorom na more. Nakon uzajamnog čašćenja odlučismo voziti po kiši, jer se čekanje više nije isplatilo. Ostavivši zgranutog Zagrepčana jurili smo put Josipdola, gdje nas je očekivao objed. Tamo smo stigli s prvim zrakama sunca koje su probile oblake. Vedro nebo kao da je reklo da nas više ništa ne može zaustaviti. Dva sata odmora podiglo nas je na noge i bicikli su jurnuli na jednu od najtežih etapa putovanja. Vijugava cesta uskoro je krenula prema gore, gdje se krio prijevoj preko Kapele na 888 mnv. Dok nam se niz tijela slijevao znoj vozili smo pod pritiskom crnih oblaka koji su nam se našli s leđa. Prije kiše ugledali smo prijevoj, na kojem nam je i Mađar, koji je upravo izašao iz zakuhanog auta, dao podršku mašeći veselo rukama. Nakon oblačenja šuškavaca uslijedio je spust. Oblaci nikad nisu uspjeli prijeći Kapelu. Nakon fantastičnog spusta lagana cesta odvela nas je do Brinja. Na zasluženi odmor na terasi lokalne birtije, i slučajni susret s Karlovčanima koji su se netom vraćali iz Senja. Riječi hvale i potpore pripremile su nas za poslijednju barijeru prije mora-Velebit. Lagani uspon davao je nadu u skori uspjeh. Ubrzo doživjesmo fantastičan prizor ugledavši more. Nakon 5 sati čiste vožnje uspjeli smo svladati prvu etapu putovanja, jer uslijedio je 15 kilometarski spust u Senj. Odmah smo napravili par fotki, a zatim na Karlovačko i pregled karte. Smiješci na našim licima odavali su veliko zadovoljstvo, što se nije moglo reći za roditelje u čijem se glasu osjetila zabrinutost, pa smo im prodali da u Senju ostajemo dva dana (za ta dva dana prošli smo Zadar). Uslijedilo je i kupanje u moru, jer smo to i zaslužili. Onako umorni i prašni od ceste valjalo se dobro namočiti u osvježavajućoj plavoj boji Jadrana, na čijoj se površini ljeskalo zalazeće sunce. No, morali smo krenuti i riješiti još 15 km do prvog prenoćišta. Kamp u Jurjevu dočekao nas je u mraku s šatorom koji smo jedva sastavili i s Čehom koji je cijelu noć hrkao. Današnji vjetar bio je idealan za puštanje zmaja. No, unatoč vjetru, zmaj je ostao u garaži. Razlog tome su rode, koje su , nedavno se vrativši iz Afrike, sletjele na puštalište zmajeva u potrazi za hranom. Prava prilika za par proljetnih fotki...
Vrijeme se proljepšalo, vijesnici proljeća su tu. Vrijeme je za stare prstenove za makro fotografiju. Montiraju se između objektiva i tijela fotoaparata. Objektiv je od Praktice, kao i prstenovi. Stoga je potreban adapter s lećom da se sve montira na tijelo Nikona.
|
AuthorNikola Ljubojevic. Archives
October 2014
Categories |