Od Karlovca do Senja
Te 1997. godine krenuli smo put Senja u želji da stignemo do Dubrovnika. Pred nama je bilo oko 640 km ceste, a prvi cilj bio je doći do mora već prvog dana.
Na Švarču smo se uspjeli bez problema, ali more je bilo daleko. Unatoč težini stvari koja je prelazila 15 kg, išlo je glatko. Tako smo ubrzo iza sebe ostavili Dugu Resu i Belaviće. A onda je počela kiša. Ušavši u Generalski Stol odlučismo zastati u birtiji dok se ne smiri. Osim nas tu je svratio i Zagrepčan. On je krenuo motorom na more. Nakon uzajamnog čašćenja odlučismo voziti po kiši, jer se čekanje više nije isplatilo. Ostavivši zgranutog Zagrepčana jurili smo put Josipdola, gdje nas je očekivao objed. Tamo smo stigli s prvim zrakama sunca koje su probile oblake. Vedro nebo kao da je reklo da nas više ništa ne može zaustaviti. Dva sata odmora podiglo nas je na noge i bicikli su jurnuli na jednu od najtežih etapa putovanja. Vijugava cesta uskoro je krenula prema gore, gdje se krio prijevoj preko Kapele na 888 mnv. Dok nam se niz tijela slijevao znoj vozili smo pod pritiskom crnih oblaka koji su nam se našli s leđa. Prije kiše ugledali smo prijevoj, na kojem nam je i Mađar, koji je upravo izašao iz zakuhanog auta, dao podršku mašeći veselo rukama. Nakon oblačenja šuškavaca uslijedio je spust. Oblaci nikad nisu uspjeli prijeći Kapelu.
Nakon fantastičnog spusta lagana cesta odvela nas je do Brinja. Na zasluženi odmor na terasi lokalne birtije, i slučajni susret s Karlovčanima koji su se netom vraćali iz Senja. Riječi hvale i potpore pripremile su nas za poslijednju barijeru prije mora-Velebit. Lagani uspon davao je nadu u skori uspjeh. Ubrzo doživjesmo fantastičan prizor ugledavši more. Nakon 5 sati čiste vožnje uspjeli smo svladati prvu etapu putovanja, jer uslijedio je 15 kilometarski spust u Senj. Odmah smo napravili par fotki, a zatim na Karlovačko i pregled karte. Smiješci na našim licima odavali su veliko zadovoljstvo, što se nije moglo reći za roditelje u čijem se glasu osjetila zabrinutost, pa smo im prodali da u Senju ostajemo dva dana (za ta dva dana prošli smo Zadar). Uslijedilo je i kupanje u moru, jer smo to i zaslužili. Onako umorni i prašni od ceste valjalo se dobro namočiti u osvježavajućoj plavoj boji Jadrana, na čijoj se površini ljeskalo zalazeće sunce. No, morali smo krenuti i riješiti još 15 km do prvog prenoćišta. Kamp u Jurjevu dočekao nas je u mraku s šatorom koji smo jedva sastavili i s Čehom koji je cijelu noć hrkao.