3. dio
Unutar Dubrovačkih zidina
Preko Splita do granice s BiH, odmor u Neumu. Vožnja trajektom na Pelješac. Opet do Ploča, pa do zidina Dubrovnika.
Unutar Dubrovačkih zidina
Preko Splita do granice s BiH, odmor u Neumu. Vožnja trajektom na Pelješac. Opet do Ploča, pa do zidina Dubrovnika.
Jutro je bilo prilično svježe, zbog bure koja je puhala prošle noći. Kava nas je dovela svijesti. Glavobolji nije bilo traga, što je prodavač vina i napomenuo. Tako smo mogli komotno nastaviti putovanje. Pošto je dionica do Splita bila kratka, imali smo vremena za kupanje, a u Trogiru smo se planirali duže zadržati i posjetiti Krešu. Do Primoštena je vodila prilično loša cesta, pa smo lagano vozili. Stigavši, valjalo je nešto i prezalogajiti. Najbolje mjesto za doručak je market. Zastavši ispred jedinog većeg marketa u mjestu prišla su nam dva mladića upitavši: -Ej bojs ver ju kam from?
-From Karlovac.- odgovori Robi.
-Aaa, pa vi ste naši- reče mladić i počesmo razgovor. Na hrvatskom. Zanimale su ih mnoge pojedinosti s prevaljenog puta, a nama je godilo pričati o tome, i uživati u njegovom oduševljenju pričom. Završivši gablec u društvu dvojice Primoštenaca, valjalo se okupati u moru. Bilo je jednostavno fantastično i godilo nam je. Nakon odmora uspješno smo uspostavili vezu s Krešom u Trogiru. Mjesto nalazka bit će trogirska plaža, gdje ćemo se kratko zadržati na putu za Split. Odvozivši pravim dalmatinskim krajolikom ubrzo smo se našli na dotičnoj plaži. Unatoč bauljanju Krešu nismo uspjeli naći, jer je na plaži boravilo milijun ljudi. Tako završismo na piću, okupasmo se, i požderasmo pizzu u «Mirkecu». Najprometnijom cestom na Jadranu jurili smo put Splita, dok je nervoza sve više rasla. Jer već se smračivalo, a ništa nismo dogovorili za smještaj. Na ulasku u grad Robi se čuo s Đulijanom, atletičarem. Pozvao nas je u svoj skromni dom. Imali smo vremena za predah na rivi, nakon čega je uslijedila noćna vožnja do konačišta. Đulijano je bio vrlo gostoljubiv. Ostavio nam je vlastiti stan na raspolaganje, a on je otišao prenoćiti kod roditelja. Te noći kiša se ispljuštala kao da nikad u životu nije padala uz munje i gromove koji su parali noćno nebo Splita. Sreća da nismo morali podizati šator.
Ujutro nam je Đulijano pokazao dio Splita, jer više vremena nismo imali. Čekao nas je put s jednim neizvjesnim konačištem. Lagana cesta vodi nas do Omiša. Prekrasan gradić podno Mosora, a na ušću Cetine u more. Tu smo se izvalili na pješčanoj plaži i uz «Pipi», piće iz djetinjstva (sjećate li se reklame?), uživali u suncu i moru. Kako vrijeme protječe i mi smo morali krenuti dalje. Makarska nas je dočekala okupana zalazećim suncem, što nam je poboljšalo ugođaj večere. Za stolom smo razmotrili kartu i zaključili kao je najbliži kamp u Podgori. Tih deset kilometara brzo smo odvozili. Stigavši mrak je već zamijenio dan, tako da smo bili prisiljeni ostati. Kamp koji nismo mogli naći i za koji smo upitali više ne postoji. No, na tome mjestu zapravo ništa ne postoji, osim što je u blizini groblje. Što nam je drugo preostalo nego razapeti šator i tako ponovo otvoriti kamp. Noć je bila teška. Vjetar koji je puhao i svako malo tresao šator prijeteći da ga odnese čuo se još na obroncima Biokova kako se strovaljuje prema moru.
-From Karlovac.- odgovori Robi.
-Aaa, pa vi ste naši- reče mladić i počesmo razgovor. Na hrvatskom. Zanimale su ih mnoge pojedinosti s prevaljenog puta, a nama je godilo pričati o tome, i uživati u njegovom oduševljenju pričom. Završivši gablec u društvu dvojice Primoštenaca, valjalo se okupati u moru. Bilo je jednostavno fantastično i godilo nam je. Nakon odmora uspješno smo uspostavili vezu s Krešom u Trogiru. Mjesto nalazka bit će trogirska plaža, gdje ćemo se kratko zadržati na putu za Split. Odvozivši pravim dalmatinskim krajolikom ubrzo smo se našli na dotičnoj plaži. Unatoč bauljanju Krešu nismo uspjeli naći, jer je na plaži boravilo milijun ljudi. Tako završismo na piću, okupasmo se, i požderasmo pizzu u «Mirkecu». Najprometnijom cestom na Jadranu jurili smo put Splita, dok je nervoza sve više rasla. Jer već se smračivalo, a ništa nismo dogovorili za smještaj. Na ulasku u grad Robi se čuo s Đulijanom, atletičarem. Pozvao nas je u svoj skromni dom. Imali smo vremena za predah na rivi, nakon čega je uslijedila noćna vožnja do konačišta. Đulijano je bio vrlo gostoljubiv. Ostavio nam je vlastiti stan na raspolaganje, a on je otišao prenoćiti kod roditelja. Te noći kiša se ispljuštala kao da nikad u životu nije padala uz munje i gromove koji su parali noćno nebo Splita. Sreća da nismo morali podizati šator.
Ujutro nam je Đulijano pokazao dio Splita, jer više vremena nismo imali. Čekao nas je put s jednim neizvjesnim konačištem. Lagana cesta vodi nas do Omiša. Prekrasan gradić podno Mosora, a na ušću Cetine u more. Tu smo se izvalili na pješčanoj plaži i uz «Pipi», piće iz djetinjstva (sjećate li se reklame?), uživali u suncu i moru. Kako vrijeme protječe i mi smo morali krenuti dalje. Makarska nas je dočekala okupana zalazećim suncem, što nam je poboljšalo ugođaj večere. Za stolom smo razmotrili kartu i zaključili kao je najbliži kamp u Podgori. Tih deset kilometara brzo smo odvozili. Stigavši mrak je već zamijenio dan, tako da smo bili prisiljeni ostati. Kamp koji nismo mogli naći i za koji smo upitali više ne postoji. No, na tome mjestu zapravo ništa ne postoji, osim što je u blizini groblje. Što nam je drugo preostalo nego razapeti šator i tako ponovo otvoriti kamp. Noć je bila teška. Vjetar koji je puhao i svako malo tresao šator prijeteći da ga odnese čuo se još na obroncima Biokova kako se strovaljuje prema moru.
Naravno, kamenje pometano po šatoru izdržalo je nalete bure, tako da smo se probudili na istom mjestu na kojem smo zanoćili. Uzbuđenje je poraslo jer su ostale još samo dvije etape do konačnog odredišta – Dubrovnika. Na samom izlazu iz Podgore uobičajena kava i svježe dnevne novine otimlju nas sanjivosti i svježi jurnusmo ka luci Ploče. Po planu tamo smo se trebali ukrcati na trajekt za Trpanj. Put nas je vodio prekrasnim krajolikom i opjevanim mjestima, Drivenik i «Stari ribar», Zaostrog i «Pišonja i Žuga». Vožnja je tekla po planu i vrlo lagano s pogledom na Brač, Hvar i Pelješac. U popodnevnim satima stigli smo i do Ploča, kupili kartu i u miru sačekali trajekt. Galija je ubrzo i zaplovila put Trpnja, gdje nas je čekao Antonije. Vjetar je nanosio sol s mora na palubu, i činio putovanje dokoličarski ugodnim. Dvadesetak minuta po isplovljavanju ukazalo se simpatično mjesto Trpanj. Antonije je stari prijatelj s faksa, pa iako sada živi u Karlovcu često odlazi u rodni Trpanj. Ugostio nas je dvije noći i pokazao znamenitosti mjesta. Simpatične plaže, jogging stazu, mjesta za izlaske (i ona koja će to postati kada se otvore). Moram priznati da je i Trpanjsko groblje vrlo dojmljivo, smjestivši se oko crkve na vrhu brda ponad mjesta.
Potpuno odmoreni probudismo se vrlo rano, dok je mjesto još spavalo, i u miru izlazećeg sunca sačekasmo trajek. Opet smo putovali u Ploče. Bili smo uzbuđeni jer nas je još samo stotinjak kilometara dijelilo od drevnih zidina grada podno Srđa. Od Ploča cesta nas je vodila preko Neretvine delte. Zastavši u Opuzenu htjedosmo se okupati, no upozoriše nas da je voda jako zagađena i nije za kupanje. Približavali smo se tzv. mekoj granici, gdje nas granični policajci ne bi niti zaustavili, da sami nismo stali. Tako su se samo zanimali odakle vozimo, koliko dugo i do kuda. Neum smo shvatili kao turističko mjesto susjedne države, pa smo ispisali nekoliko atraktivnih razglednica. Uslijedio je pomalo nezanimljiv dio puta, jer je kraj siromašan naseljima. Odmor smo upriličili u Slanom, u kojem se nema što ni vidjeti. Nastavak vožnje uz Koločepski kanal pružio je zadovoljstvo, koje rijetko tko može ovako doživjeti. Nakon dest dana od polaska iz Karlovca, na toj smo cesti napokon ugledali Dubrovnik. Potpuno opušteni lagano smo klizili znajući da je plan ispunjen. Ploča s natpisom grada postavljena je petnaestak kilometara od stare jezgre. Tu je uslijedilo trijumfalno fotografiranje i dogovor s Lukom domaćinom iz Plata. Cestom smo obišli zaljev, i približili se jezgri. Neznavši za daljnji put priđemo starijem čovjeku da nas uputi. Ali on je jednostavno ponudio sobu za prenoćište. Ponovo upitasmo za put ka zidinama, misleći da nas nije dobro čuo. No stari je bio uporan i ponudio smještaj, negovu cijenu i šta sve ide uz to. Tako smo se morali sami snaći da dođemo u zidine, točno u trenutku kada su se počela paliti svjetla ulične rasvjete. Uslijedilo je javljanje doma, i najbližim prijateljima, umivanje na Onofrijevoj česmi, šetnja Stradunom. Uto je stigao i Luka. Ovakav uspjeh morali smo proslaviti. No, ne poznavajući cijene bili smo «oderani». Nakon tri pive uslijedio je noćni prolog do Plata, petnaestak kilometara od Dubrovnika. Čudno je bilo voziti u potpunom mraku, jedva prateći bijelu liniju na cesti. No stigli smo, odvukli bicikle po nekim stepenicama, po šljunčanoj plaži, po kamenim gromadama, pa sve do mlinice u kojom smo imali noćiti četiri noći. U četiri dana smo imali dovoljno vremena za obilazak najpoznatijih dubrovačkih građevina, a kako su tijeku bile Dubrovače ljetne igre, vidjeli smo i dio toga programa, a i koncerti nisu izostali.
Potpuno odmoreni probudismo se vrlo rano, dok je mjesto još spavalo, i u miru izlazećeg sunca sačekasmo trajek. Opet smo putovali u Ploče. Bili smo uzbuđeni jer nas je još samo stotinjak kilometara dijelilo od drevnih zidina grada podno Srđa. Od Ploča cesta nas je vodila preko Neretvine delte. Zastavši u Opuzenu htjedosmo se okupati, no upozoriše nas da je voda jako zagađena i nije za kupanje. Približavali smo se tzv. mekoj granici, gdje nas granični policajci ne bi niti zaustavili, da sami nismo stali. Tako su se samo zanimali odakle vozimo, koliko dugo i do kuda. Neum smo shvatili kao turističko mjesto susjedne države, pa smo ispisali nekoliko atraktivnih razglednica. Uslijedio je pomalo nezanimljiv dio puta, jer je kraj siromašan naseljima. Odmor smo upriličili u Slanom, u kojem se nema što ni vidjeti. Nastavak vožnje uz Koločepski kanal pružio je zadovoljstvo, koje rijetko tko može ovako doživjeti. Nakon dest dana od polaska iz Karlovca, na toj smo cesti napokon ugledali Dubrovnik. Potpuno opušteni lagano smo klizili znajući da je plan ispunjen. Ploča s natpisom grada postavljena je petnaestak kilometara od stare jezgre. Tu je uslijedilo trijumfalno fotografiranje i dogovor s Lukom domaćinom iz Plata. Cestom smo obišli zaljev, i približili se jezgri. Neznavši za daljnji put priđemo starijem čovjeku da nas uputi. Ali on je jednostavno ponudio sobu za prenoćište. Ponovo upitasmo za put ka zidinama, misleći da nas nije dobro čuo. No stari je bio uporan i ponudio smještaj, negovu cijenu i šta sve ide uz to. Tako smo se morali sami snaći da dođemo u zidine, točno u trenutku kada su se počela paliti svjetla ulične rasvjete. Uslijedilo je javljanje doma, i najbližim prijateljima, umivanje na Onofrijevoj česmi, šetnja Stradunom. Uto je stigao i Luka. Ovakav uspjeh morali smo proslaviti. No, ne poznavajući cijene bili smo «oderani». Nakon tri pive uslijedio je noćni prolog do Plata, petnaestak kilometara od Dubrovnika. Čudno je bilo voziti u potpunom mraku, jedva prateći bijelu liniju na cesti. No stigli smo, odvukli bicikle po nekim stepenicama, po šljunčanoj plaži, po kamenim gromadama, pa sve do mlinice u kojom smo imali noćiti četiri noći. U četiri dana smo imali dovoljno vremena za obilazak najpoznatijih dubrovačkih građevina, a kako su tijeku bile Dubrovače ljetne igre, vidjeli smo i dio toga programa, a i koncerti nisu izostali.